IHTIOLOGIJA
Dubravka Marić
Gospodari morskih dubina
Da mi je biti morski pas
Ajkule žive u skoro svim morima i okeanima sveta, gde regulišu brojnost drugih vrsta i bez direktne namere da ugroze čovekov život. Razlikovanje vrsta može pomoći da ih se manje plašimo, naročito prilikom slučajnog susreta, koji bi obe strane rado izbegle.
Izložba „Gospodari dubina - ajkule i raže Jadranskog mora“, koju je priredio Prirodnjački muzej iz Podgorice u saradnji sa Institutom za biologiju mora u Kotoru, vodi nas u tajanstveni i fascinatni svet ovih drevnih morskih bića, može se do kraja juna pogledati u Galeriji Prirodnjačkog muzeja u Beogradu, na Kalemegdanu.
„Najnovija istraživanja pokazuju da čak jednoj trećini hrskavičavih riba prijeti opasnost od izumiranja, dok čovjek svojim aktivnostima godišnje uhvati preko sto miliona ajkula, ne računajući raže. Posebno je poražavajuća činjenica da su ova drevna bića opstala stotinama miliona godina, a da se njihov opstanak danas dovodi u pitanje i to zbog čovjekove aktivnosti“, istakla je na otvaranju izložbe dr Natalija Čađenović, direktorka Prirodnjačkog muzeja Crne Gore.
Izložba je pripremana skoro dve godine, dok je rad na proširenju postojeće zbirke ajkula i raža u Prirodnjačkom muzeju Crne Gore, kao baze za pripremu ove izložbe, započet pre pet godina. To je posao koji traje, jer se do ajkula ne dolazi tek tako.
„U Jadranskom moru je do danas zabeleženo šezdeset vrsta hrskavičavih riba: 33 vrste ajkula, 26 vrsta raža i jedna vrsta himere. U saradnji sa Institutom za biologiju mora u Kotoru, koji ima kontakt s ribarima, uspjeli smo da sakupimo ovih 15 vrsta. Imamo primjerke od tek rođenih beba ajkula do odraslih. Htjeli smo da ljudi vide i male vrste ajkula, koje ne narastu više od metar, ali i one od deset metara. Ajkule se uglavnom ulove slučajno, kada ribari love druge vrste. Neke vrste nedostaju, ali one su veoma rijetke. Recimo, tokom pripreme izložbe, nismo dobili informaciju o ulovu niti jednog psa glavonje u Crnoj Gori. Zato smo videli primjerak glavonje u beogradskom Prirodnjačkom muzeju koji je ranije ulovljen u Crnoj Gori i poslat u Beograd, gdje je i tada postojao preparator“, kaže mr Stefan Ralević, kustos zbirke riba Prirodnjačkog muzeja Crne Gore i autor izložbe „Gospodari dubina - ajkule i raže Jadranskog mora.“
AJKULE I PROBLEM SLUČAJNOG ULOVA |
Film, mediji i društvene mreže doprinose strahu od ajkula. Svakako da za to postoji osnov. Kada je reč o napadima na ljude, najopasnije su velika bela ajkula, bik ajkula i tigar ajkula. Od njih, Jadransko more nastanjuje samo bela ajkula.
„Najveća predrasuda prema ajkulama je da napadaju čovjeka čim ga sretnu, što je netačno. U cijelom svijetu se godišnje dogodi osam, devet, deset napada sa smrtnim ishodom. Uvijek postoji ta mogućnost, ali je ona stvarno zaista mala. Raže ne napadaju ljude. Može da se desi ubod u samoodbrani, najčešće kada je ribar ulovi i pokuša da izvuče iz mreže, ili da je skine sa udice. U prirodi je to izuzetno rijetko“, kaže dr Ilija Ćetković.
Brojne vrste ajkula moraju da plivaju stalno ili skoro stalno da bi obezbijedile protok vode preko škrga i tako disale. Dešava se da se zapetljaju u mreže koje su ostavljene preko noći, što je tradicionalni način ribolova u celom Sredozemlju. Tada nastrada ulov, ali se pocepa i mreža, jer ajkula nastoji da se oslobodi. Kada ribar ujutru dođe, ajkula je već uginula ili je toliko iscrpljena da joj oslobađanje ne pomaže.
„Dosta vrsta je ugroženo i zato što većina rađa mali broj živih mladih. Takođe, da bi dostigle polnu zrelost, treba da prođe dug period. Recimo, ženka mako ajkule mora da doživi 18 godina, da bi mogla prvi put da se razmnožava. Ona će nositi u stomaku manje od deset mladih do godinu i po dana. Živjeće tridesetak godina i razmnožavati se još samo nekoliko puta“, naglašava mr Stefan Ralević. |
|
Među najstarijim kičmenjacima na planeti
Dva muzeja sarađuju godinama, i ovo je prvo gostovanje neke izložbe Prirodnjačkog muzeja Crne Gore u Beogradu, dok je Prirodnjački muzej iz Beograda već dva puta gostovao u Podgorici. Izložba „Gospodari dubina - ajkule i raže Jadranskog mora“, prvobitno je otvorena oktobra 2024. u Podgorici i potom je gostovala u Kotoru.
„U Jadranu žive i male i veće vrste ajkula. Recimo, na izložbi možete vidjeti psa modrulja, ulovljenog u Budvi prije dve ili tri godine, dužine oko tri i po metra. Tu su i druge vrste, manji i veći primjerci, kao što su ajkula lisica, pešikani i kostelji, koji su takođe česti u Jadranskom moru. Imamo i model bijele ajkule, koja je uobičajeni stanovnik Jadranskog mora i čitavog Mediterana. Ajkule dosta poznajemo, ali još postoje brojne tajne; recimo, o migratornim rutama. Za neke vrste je veoma teško odrediti mjesta gdje ženke rađaju žive mladunce. Za bijelu ajkulu se decenijama traži ‚obdanište‘ u Mediteranu i gotovo ga je nemoguće identifikovati sa sigurnošću zbog rijetkosti njenih nalaza, iako su zabilježene mlade jedinke. Na izložbi su prikazane samo tri vrste raža, jer su drugi preparati u izradi“, navodi dr Ilija Ćetković sa Instituta za biologiju mora u Kotoru, koji je i koautor izložbe.
Ajkule i raže spadaju među najstarije žive grupe kičmenjaka na Zemlji. Njihovi preci, rane hrskavičave ribe, pojavili su se pre više od četiri stotine miliona godina. Danas postoji oko hiljadu i dve stotine vrsta sa skeletom od hrskavice, što je manje od pet odsto ukupnog broja riba u svetu. Ovoj grupi pripadaju i himere, kao najmanja grupa hrskavičavih riba. U Jadranu je zabeležena samo jedna vrsta himere. To je morski pacov, koji živi na velikim dubinama.
„Ajkule se razmnožavaju na tri načina: ili rode žive mlade, ili polažu jaja u kojima se nalazi embrion, koji će se razviti i iz njega će izaći ajkula, ili ih u stomaku nose u tim jajima i, pri samom rađanju, napuštaju i jaje i majčino tijelo. Prikazali smo i morsku mačku, najbrojniju i jednu od najmanjih vrsta ajkula u Jadranu, koja jedina od ovdje prikazanih vrsta ajkula, polaže jaja. Neke od ovih vrsta migriraju od Velike Britanije do Italije, što je zabilježeno za psa butora. Druge su lokalne i vole mješovite vode na ušćima rijeka, kao pešikani sa ušća Bojane. Dužina zavisi od vrste. Gorostasna psina koja se hrani planktonom je primjerak koji je ulovljen u Baru prije nekoliko decenija, ima četiri i po metra, i prepariran je ranije u našem muzeju. To je druga najveća ajkula poslije kit ajkule, koja može da naraste do deset metara. Kao i kit ajkula, i gorostasna psina ima razvijene škrge kojima filtrira plankton dok lagano pliva. Može se reći da se svi najveći organizmi u moru hrane planktonom“, ukazuje mr Stefan Ralević.
ZANIMLJIVOSTI O AJKULAMA I RAŽAMA |
Najveća riba na svetu je kit ajkula. Kao i većina drugih ajkula i raža, ona nastanjuje mora i okeane. Ipak, bik ajkula i neke vrste raža, povremeno ili stalno žive u rekama i jezerima. I dok većina riba ima koštani skelet, ajkule i raže imaju skelet od hrskavice, koji brzo propada nakon njihove smrti.
Hrskavičave ribe su specifične i po tome što im vilica nije vezana za lobanju i može da se pomera, što praktično znači da ajkule i raže mogu da pomiču obe vilice.
Ajkule i raže se od ostalih riba razlikuju i prema krljušti. Svaka krljušt se sastoji od kukice, koja je savijena prema repu. Zbog toga, ako se ajkula dodiruje od glave ka repu, izgleda kao da je glatka, ali je zato hrapava na dodir iz drugog pravca.
Neke vrste ajkula i raža uopšte ne spavaju, već se tada nalaze u nekoj vrsti polusvesti. Ipak, sve ajkule mogu da zapadnu u trans! Naime, kada se okrenu naopačke, padaju u stanje tonične imobilnosti i postaju potpuno mirne.
Ajkule i raže najčešće rađaju žive mladunce, koji su odmah samostalni. Neke ajkule mlade nose u stomaku, do dve godine. Kod nekih vrsta ajkula i raža, najjači embrioni pojedu najslabije, čime se osigurava rađanje samo najsposobnijih mladunaca.
Ajkule imaju i „šesto čulo“ za otkrivanje plena. To im omogućavaju specijalni organi (Lorencijeve ampule) koji im služe za prijem električnih vibracija. Inače, ajkule mnogo manje napadaju ljude od drugih životinja - krave, nilski konji, komarci i psi čine samo mali broj vrsta koje su za ljude mnogo opasnije od ajkula. |
Okata drhtulja sa područja ušća reke Bojane |
Zaštita ugroženih vrsta
Ajkule su uglavnom predatori koji se hrane ribama, glavonošcima i drugim morskim organizmima. Većina raža koje žive u Jadranskom moru hrane se organizmima sa dna, kakvi su beskičmenjaci i rakovi. Postoje i raže koje filtriraju vodu, kao što je manta, koja se takođe hrani planktonom. Neke raže polažu jaja a druge rađaju žive mladunce. Recimo, viže rađaju žive mlade, dok modropega raža i raža kamenica polažu jaja.
Pas butor slučajno ulovljen mrežom stajaćicom kod Ulcinja
Nedavno rođeni pas prasac zabležen u vodama Crne Gore |
„Himere, ajkule i raže čine istu grupu životinja, ali izgledaju prilično različito i ljudi misle da su to odvojene grupe. Raže i ajkule su gotovo identične u biološkim karakteristikama i razlikuju se samo po obliku tijela. Zakonom Crne Gore zaštićene su 24 vrste ajkula i raža. Tako je u skoro svim zemljama Mediterana. To je druga najugroženija grupa kičmenjaka na svijetu, poslije vodozemaca. Uvijek slušamo priče o ugroženosti delfina, morskih kornjača i drugih životinja.
Peščani psi u laboratoriji za ihtiologiju i morsko ribarstvo IBMK
Psi pešikani, čest ulov ribara u Jadranskom moru |
To jeste tačno, ali su po procentima ugroženosti vrsta, oni daleko iza ajkula i raža. Zato je monitoring veoma važan. Institut za biologiju mora sprovodi program ‚Pošalji ajkulu‘, kojim dobijamo različite zapise, odnosno podatke o nalazima hrskavičavih riba iz Jadrana. Pošto je većina ovih vrsta jako rijetka, teško možemo obavljati ciljana istraživanja neke vrste, što je i finansijski zahtjevno. Sama rijetkost vrsta onemogućava da ih nađete u divljini, tako da ribari koji ih slučajno sretnu volonterski šalju te nalaze nama. Takođe su tu i programi praćenja u čitavom Mediteranu, kao što su satelitska tagovanja, u zavisnosti od toga koliko je ta vrsta ugrožena i brojna“, ističe dr Ilija Ćetković.
Morske mačke Jadranskog mora |
Najnovija istraživanja pokazuju da Evropa ima isti broj ugroženih hrskavičavih riba i ptica: po 56 vrsta. Ali, ako se posmatra udeo ugroženih vrsta u ukupnom broju vrsta iz obe grupe, vrednost za hrskavičave ribe je čak šest puta veća. Najveća pretnja po ovu grupu riba je ribarstvo, iako padu brojnosti doprinose i gubitak staništa i zagađenje morskih ekosistema. Značajan broj ajkula i drugih hrskavičavih riba ne predstavlja ciljani ulov ribara, pogotovo ne u regionu Sredozemlja i na Jadranu.
Juvenilni pas modrulj iz crnogorskih voda (Credits: Evald Alivodić) |
Dubravka Marić
Kompletni tekstove sa slikama i prilozima potražite u magazinu
"PLANETA" - štampano izdanje ili u ON LINE prodaji Elektronskog izdanja
"Novinarnica"
|
